Intervju GLAS ISTRE: NE GLEDAJTE JEDNO U DRUGO, VEC U ISTOM SMJERU

Psihološki ugovor važniji od predbračnog
6. Februara 2010.
Od srećnog deteta do narcisa
14. Februara 2010.
Prikaži sve

Intervju GLAS ISTRE: NE GLEDAJTE JEDNO U DRUGO, VEC U ISTOM SMJERU

Glas Istre:

NE GLEDAJTE JEDNO U DRUGO, VEC U ISTOM SMJERU

Objavljeno: 14. veljace, 2010.

razgovarala: Jasna Perkovic

Psihološke igrice ne mogu biti zamjena za stvarnu ljubav. Osim toga, cesto se pogrešno poistovjecuje stabilnost i dosada u vezi, odnosno nestabilnost i zabava, zato se cesto pouzdanu osobu, koja nudi stabilan odnos, sasvim pogrešno smatra dosadnom. Mislim da svi koji traže zanimljivost i uzbudenje u ljubavnoj vezi griješe, jer život je zanimljiv, a ne veza. Ljudi koji se zaista vole ne bi trebali gledati jedno u drugo, vec u istom smjeru

Iako je danas Valentinovo, i bilo bi zgodno – u ovome tekstu necete naci prigodnu i univerzalnu pricu o ljubavi. Jer nije ovdje rijec o ljubavi nego o onome što svatko od nas vjeruje da ljubav jest. Najšire receno, ljubav je koncept, a svi smo mi – konceptualni umjetnici. Medutim, nacin na koji volimo i na koji smo voljeni nije izraz umjetnicke inspiracije i nije stihijski, vec odraz naše unutarnje logike. Potvrdit ce to i naš sugovornik.

Dr. Zoran Milivojevic napisao je prije 15 godina knjigu „Formule ljubavi“, koja je tek lani doživjela svoje predstavljanje u Hrvatskoj, u izdanju Mozaik knjige. Uložio je silan trud i tijekom svoje dugogodišnje psihoterapeutske prakse – zapravo još i ranije, poceo je za studentskih dana – bilježio je i bilježio zablude, iskrivljene predodžbe o ljubavi koje su mnoge ljude dovele do stanja dugotrajne patnje. Želio je to sprijeciti: analizirao je zabilježeno, sistematizirao i ponudio modele prevencije za široke mase jer, kako i sam kaže, tek mali broj povlaštenih dolazi na psihoterapiju. Iako mu je impresivna biografija puna kompliciranog nazivlja – dugogodišnji psihoterapeut  u individualnoj, grupnoj i partnerskoj terapiji, prvi je u istocnoj Europi stekao najviši stupanj medunarodnog supervizora i edukatora Medunarodnog udruženja za transakcijsku analizu, predavac je na Sveucilištu Sigmund Freud u Becu, supervizor je za lijecenje od ovisnosti o drogama na Psihijatrijskoj klinici u Ljubljani, jedan je od osnivaca Psihopolisa, instituta u Novom Sadu – govori vrlo jednostavnim, lako pamtljivim rijecima.

– U knjizi „Formule ljubavi“ kažete da je ljubav sve ono što ljudi vjeruju da ona jest. Što je za Vas ljubav, a što ona nije?

– Ljubav je zapravo vrlo jednostavna, ali smo je mi strašno zakomplicirali. U svom najširem smislu ljubav je emocionalno vezivanje. Kada se netko emocionalno veže za nekoga ili za nešto, to ugraduje u svoj intimni svijet, razvija osjecaj pripadnosti i povezanosti. Cesto savjetujem ljudima da odgovor na pitanje što je ljubav potraže gledajuci dokumentarne filmove o primitivnim plemenima u kojima se ljubav pojavljuje u svojoj najcistijoj formi, bez ukrasa i kulturnih slojeva koje smo joj pripisali. Dakle, ljubav nije ništa spektakularno, to je nešto obicno, nešto na što svaki covjek ima pravo, kao što ima pravo na život i zdravlje.

– Ali ljudi neobicno pate zbog „obicne“ ljubavi? Zašto?

– Najkrace receno, zato što smo toliko iskomplicirali stvari. U stvari, patnja, dakle neugodne emocije se ne javljaju tek tako. Svaki put kad procijenimo da je ugrožena neka naša vrijednost, dakle nešto što smatramo važnim, u nama se javlja neugodna emocija. I tu postoji korelacija: što je neka vrijednost važnija osobi, to ce ona osjetiti snažniju neugodnu emociju. A glavna je funkcija neugodnih osjecaja da nas pokrenu na akciju, da ucinimo nešto da bismo zaštitili danu vrijednost. Dakle, patnja je signal da nismo u skladu sa svijetom, da se naši koncepti i svijet razilaze. Patnja nas motivira da ili promijenimo koncepte ili djelujemo na svijet i njega promijenimo. U ljubavnim odnosima uglavnom se usmjeravamo na ovo drugo: pokušavamo partnera koji se ne uklapa u našu predodžbu o tome kako bi se netko tko nas voli trebao ponašati prisiliti da se promijeni, da se uklopi u naša ocekivanja. Ako ne ide, tada odlazimo i tražimo drugog tko ce se možda uklopiti. Tragicno je što ljudi tek u tridesetima, nakon niza neuspješnih veza, pocnu shvacati da nešto s njihovim konceptom ljubavi nije u redu. A upravo za takve sam pisao knjigu „Formule ljubavi“.

Žene preuzimaju mušku ulogu, ali se ne odricu svoje

– Kako se ispravljaju takve pogreške? Kako ipak ostati u odnosu s voljenom osobom, unatoc nepodudaranju naših predodžbi o ljubavi?

– Najvažnije je shvatiti razliku izmedu predodžbi i same ljubavi. Kada ljudi shvate da postoji ta razlika, tek tada mogu imati neki odnos prema svojoj predodžbi o ljubavi. Tada je mogu sagledati, mogu je promisliti, kriticki preispitati, mogu odbaciti uvjerenja koja su prerasli ili za koja nisu ni bili svjesni da ih imaju. Tada netko može reci: „Sada mi je smiješno što sam nekad vjerovao da je ljubav kada …“ Ali tada se može razumjeti i partnerova predodžba, mogu se shvatiti preklapanja, zajednicke tocke, i ustanoviti razlike. Tek kada razumijemo kako partner definira ljubav, kako je pokazuje i kako želi da ju primi, tek tada otkrivamo njegov jezik ljubavi. Tada mu možemo reci da ga volimo ne našim jezikom, vec njegovim, na nacin da on zaista osjeti ljubav. Tada nestaju mnogi nepotrebni nesporazumi iako ljudi svoje predodžbe nisu uopce promijenili.

– Pokazivanje ljubavi ovisno je o osobi, ali i vremenu u kojem živimo. Zavode li se ljudi i udvaraju danas uspješnije nego nekad?

– Što je jezik precizniji, pojmovi koje koristimo jasnije definirani, manje je nesporazuma. Udvaranje je nešto što cini osoba koja zaista želi vezu. Zbog toga se ona trudi lijepo ponašati, na neki nacin se ponaša izvještaceno. U korijenu rijeci „udvaranje“ je dvor, slicno kao u rijeci kurtoazija. Za razliku od udvaranja, zavodenje je nešto sasvim drugo, nešto negativno. To je kada se netko ponaša kao da se udvara, ali ima sasvim drugi, skriveni cilj. Na primjer, mladic se u diskoteci „udvara“ djevojci da bi ona, nakon što se vratila iz toaleta, shvatila da joj je zdipio novcanik iz torbice.
Ali da se vratim vašem pitanju. Izražavanje naklonosti povezano je sa spolnim ulogama. Nekada, u tradicionalnom gradanskom društvu, postojao je odjek viteške tradicije, preko kavalira, u prijevodu konjanika, pa do džentlmena, nježnog muškarca. To je situacija u kojoj muškarac postaje aktivan, prilazi i preuzima rizik da bi njegova ponuda mogla biti odbacena. Naravno da je to situacija u kojoj se on osjeca neugodno, ali takva je bila podjela uloga. Dama se trebala osjecati ugodno i zašticeno, a muškarac je rizikovao. S raspadom spolnih uloga promijenili su se i odnosi izmedu spolova. Žene su pocele tražiti ravnopravnost, koju nisu dobro razlikovale od jednakosti. I zato danas imamo povratak matrijarhata, situaciju da su žene iz generacije u generaciju superiornije u mnogo cemu. One preuzimaju mušku spolnu ulogu, ali se ne odricu ženske. Tako dobivamo nešto što se naziva androgini karakter. Androgin je rijec nastala od grckih rijeci za muško i žensko i oznacava bice koje ujedinjuje muškarca i ženu. Ali, s druge strane, muškarci su zbunjeni – „pravi“ muškarac je sada dobio pogrdan nadimak „maco“ – tako da se sa ženama osjecaju nesigurno. I zbog toga se sve više postavljaju u pasivnu ulogu. U stilu: Ako joj se svidam, neka ona prva pride. Prednost spolnih uloga bila je u tome što je mnogo toga u odnosima bilo predvidljivo, podrazumijevalo se. Danas su ljudi toliko razliciti i posebni da je vrlo teško pronaci nekog s kim cete biti dovoljno kompatibilni.

Zaljubljenost je negacija ljubavi

– Ljubav je vjecna, neiscrpna tema pisane rijeci, likovne, filmske umjetnosti, glazbe. Te su civilizacijske tekovine, medu ostalim, takoder utjecale na stvaranje naših predodžbi o tome što bi ljubav trebala biti. Kakve su nam šanse, pokraj svih tih utjecaja, ne zapasti u zablude o ljubavi, vidjeti što je važno i stvarno, a što pretjerano i idealizirano?

– Danas je sve normalno. I zato ne treba gledati norme, vec treba gledati kako netko živi. Ako je konstantno neuspješan u ljubavi, i to s razlicitim partnerima, onda ta osoba ponavlja neku sistematsku grešku. Tek tada se treba pozabaviti svojom predodžbom o ljubavi i njenim korijenima. Idealizacija je loša onda kada zbog nje nastaje problem.

– Jesmo li, medu ostalim i pod utjecajem te idealizacije, precijenili važnost ljubavi?

– Cujem da me pitate za ljubav, ali znam da u stvari mislite na zaljubljenost. I to je problem – što danas ocekujemo od ljubavi ono što nam ne može pružiti, a to je sreca, uživanje, fantasticni seks, romantika, beskonacnu ugodnost u voljenoj osobi. I kada nam mediji tako nešto obecaju, naravno da je to onda vrhunski izvor užitka, najvažnija stvar. Ali stvarna ljubav, dakle ne ljubav-zaljubljenost jest jedna od najvažnijih stvari u životu. Jer bez ljubavi, bez emocionalne vezanosti za druge mi smo prazni, ravnodušni, otudeni.

– Danas se slavi upravo dan zaljubljenih, Valentinovo. Pomognite nam u razlikovanju ljubavi i zaljubljenosti. Skloni smo vjerovati da je zaljubljenost pocetni, kraci, najljepši dio buduceg ljubavnog, ali po intenzitetu strasti slabijeg odnosa. Je li zdravo tako misliti?

– Jako se trudim izbjeci poziciju nekog tko propovijeda. Zaljubljenost je divan, ugodan osjecaj. Ali zaljubljenost ima i svoju negativnu stranu, na primjer, kada nije uzvracena, postaje razlog za vrlo veliku patnju, a upravo mi, psihoterapeuti, vidimo tu negativnu stranu zaljubljivanja. I zato na neki nacin upozoravamo da su zaljubljenost i ljubav dva odvojena osjecaja. Oni se po svojim psihološkim karakteristikama, mehanizmima jako razlikuju. Ljudi danas to uglavnom prihvacaju, ali i dalje pogrešno vjeruju da je zaljubljenost pocetak ljubavi, da svaka velika ljubav mora poceti zaljubljivanjem. To je pogrešan scenarij. Ljudi se zaljube, vjencaju, zapocnu zajednicki život, a onda se, za par godina razocaraju. I što sad? Ostati zajedno zbog djece, kredita i kuce? Razvesti se? Mislim da nikako nije dobro da netko svoju buducnost gradi na iluziji iz koje proizlazi osjecaj zaljubljenosti. Danas sam još radikalniji jer mi se cini da je zaljubljenost ne pocetak ljubavi, vec njena negacija.

Brak – nekada potreba, danas želja

– Ako je zaljubljenost, kako kažete, negacija ljubavi, kako ostvariti trajan ljubavni odnos preskocivši fazu zaljubljenosti? Ima li, dakle, ljubavi bez zaljubljenosti? Može li se to?

– Naravno da se može, ali je to našem mentalnom sklopu nezamislivo. Mi smo totalno impregnirani prvo romanticnim, a zatim i filmskim predodžbama o ljubavi koje to iskljucuju. I zato pogrešno mislimo da zaljubljenost mora biti na pocetku. Ali ako pogledamo kako je to bilo nekada, prije jednog stoljeca, kada su roditelji ugovarali brakove, kada su spolne uloge bile jasno definirane, tada necemo naci zaljubljenost. Zaljubljenosti nema u primitivnim plemenima, to nije prirodan osjecaj, ono je društveni konstrukt ili produkt. U tradicionalnim društvima roditelji spoje nju i njega, crkva ih vjenca, oboje to dožive kao sudbinu jer nema razvoda kao olakog izlaza, dožive misterij prve bracne noci i to je to. Rode djecu i žive. Naravno da se emocionalno povežu, da se zavole, da se stvori osjecaj pripadnosti i zajedništva. Dakle, ova slika je puna ljubavi, ali na njoj nema zaljubljivanja. Nemojte me pogrešno shvatiti; da sam ja neki konzervativac koji se nada da ce se ta vremena vratiti. Ja samo ukazujem na to da se zapadna civilizacija, od kada su mase pocele sklapati brakove iz zaljubljenosti, pocela destabilizirati i propadati. Glavni pokazatelj je to što nema dovoljno djece. A zaboravljamo da na ovom planetu postoje još i Jug i Istok, dakle regije gdje su spolne uloge ocuvane, gdje su brakovi dogovorni, a to su one zone na planetu gdje ima djece. A djeca su buducnost.

– Jeste li, unatoc njegovoj dekadenciji na Zapadu, pobornik braka? Spisateljica Laura Kipnis u knjizi “Protiv ljubavi” kaže da je brak institucija u tranziciji koju treba redefinirati, a ne prikljuciti na aparate…

– Iako postoje razliciti pokušaji, ipak ništa bolje od braka nismo smislili. Ali treba znati da je brak nekada bio nužnost, a danas ima sasvim drugu funkciju. Kada su ljudi siromašni, oni jednostavno ne mogu podici djecu ako se ne udruže. Ako je seljaku koji ima cetvero djece umrla žena, on mora hitno pronaci novu ženu da bi porodica mogla funkcionirati. Ali kada se ljudi obogate, kada se društvo obogati, tada preživljavanje više nije nešto o cemu se razmišlja. Sada je cilj da se kvalitetno živi, a kvaliteta se povezuje s time da se ljudi dobro osjecaju, da im bude ugodno, da uživaju. Dakle, sada onaj drugi više nije potreba, vec želja. I zato su danas ljudi u braku, jer im je tako ljepše nego kada su sami. I zato je brak danas nestabilan: jer kada više nije dovoljno dobro, nema više onog užitka, ili kada više nije ugodno, tada se pocinje razmišljati o razvodu, odlasku, novom partneru. I zato je važno znati da je brak ugovor, i to psihološki ugovor dvoje ljudi. Nekada se ulaskom u brak mnogo toga podrazumijevalo, danas se ne podrazumijeva. I zato je važno da mladi ljudi razgovaraju, da definiraju mnoga pitanja prije ulaska u brak. To je neka vrsta psihološkog predbracnog ugovora. Neke moje kolege smatraju da ovaj ugovor treba preispitati svakih sedam godina.

Reci mi koga voliš i reci cu ti kakav si


– U dugim vezama strast splašnjava s vremenom. Kako izbjeci da seksualnost u braku postane problem?

– Treba shvatiti da ljudi razlicito funkcioniraju kada su zaljubljeni i kada to više nisu, vec se „samo“ vole. Kada su zaljubljeni, tada cesto osjete želju, uzbudenje, i prilaze partneru. Ali tijekom godina, u vecini slucajeva, želja se više ne pojavljuje tako cesto, tako da se ovaj nacin prilaženja prorijedi. Ljudi su sve manje u ulozi ljubavnika, a sve više vremena u drugim ulogama, tako da se na kraju, iz dana u dan, mjesecima „nema vremena“ za seks. U seksualnoj terapiji takvim parovima „propisujemo“ seks kao ritual, kao nešto što više nije pokrenuto željom, vec dogovorom da ce se to dogadati odredenih dana, da ce oni opet biti žena i muškarac koji se susrecu. A onda se prisjete i da se trebaju igrati.

– A što s rutinom i daljinskim upravljacem?

– Rutina je nešto što je sasvim u redu. Kroz život idemo utabanim stazama jer nam je lakše tako nego da krcimo neke nove neistražene puteve. Ali kada se ljudi zaborave da se igraju, da pored obaveza i rada postoji odmor i zabava, da su pored toga što su mama i tata, i žena i muž, ljubavnica i ljubavnik, tada može nastati problem.

– Što je važno za opstanak jednog para? Koje bi osobine trebalo tražiti kod partnera?

– Mnogi propisuju vrline koje bi trebalo tražiti u drugoj osobi da ne bi pogriješili. No, stvarnost je drugacija. Našim postupcima, osim racionalnih razloga, upravljaju i brojni razlozi kojih nismo svjesni. Svaki put kada volimo ili se zaljubimo, to znaci da smo vec vrlo pozitivno procijenili osobine koje smo pripisali drugoj osobi. Otkrivajuci koji ljudi nam se svidaju, otkrivamo svoje kriterije. Shvatiti što su naši raniji izbori imali zajednicko nacin je da upoznamo sebe, a to je zlatno pravilo za one koji nisu zadovoljni svojim ranijim izborima i svojim ljubavnim životom. Ako tražite “mudar” savjet: želite li dugotrajnu vezu, izaberite osobu ko0ja vas seksualno privlaci, a koja ima slicne poglede kao i vi na nekoliko osnovnih životnih vrijednosti. Takve veze su najtrajnije.

Antrefilei

* Ljudi danas uglavnom prihvacaju razliku izmedu zaljubljenosti i ljubavi, ali i dalje pogrešno vjeruju da svaka velika ljubav mora poceti zaljubljivanjem

* Svi koji traže zanimljivost i uzbudenje u ljubavnoj vezi griješe, jer život je zanimljiv, a ne veza. Ljudi koji se zaista vole ne bi trebali gledati jedno u drugo, vec u istom smjeru.

* Želite li dugotrajnu vezu, izaberite osobu koja vas seksualno privlaci, a koja ima slicne poglede na nekoliko osnovnih životnih vrijednosti. Takve veze su najtrajnije

* Ako je netko konstantno neuspješan u ljubavi, i to s razlicitim partnerima, onda ta osoba ponavlja neku sistematsku grešku

*Svaki put kada volimo ili se zaljubimo, to znaci da smo vec vrlo pozitivno procijenili osobine koje smo pripisali drugoj osobi. Otkrivajuci koji ljudi nam se svidaju, otkrivamo svoje kriterije.

Za vjecne djecake

– Zašto je toliko vjecnih djecaka, muškaraca koji se ne žele vezati?

– Zato što ne žele odrasti. Ali to nisu samo djecaci, to su i djevojcice. Poanta je u tome što oni gledaju generaciju svojih roditelja i zakljucuju da je biti odrastao nešto veoma mucno. Tome treba dodati i to da robujemo mitu o sretnom djetetu. To znaci da smo podlegli uvjerenju da smo dobri roditelji samo onda kada svojoj djeci omogucavamo samo pozitivna iskustva, lijepe doživljaje i odnose pune ljubavi. I onda je normalno da netko ne želi napustiti tako udobno djetinjstvo i postati odgovoran za sebe. Kod muškaraca je to ocigledno jer su to mamini sinovi, cesto opsjednuti seksom, ali emocionalno nezreli da se vežu za djevojku ili ženu. Ali ni one nisu drukcije. Na prvi pogled se žele udati, vezati, roditi djecu, a muškarci bježe od njih. Ali kada bolje pogledate što one u stvari žele, onda vidite da od muža traže da im zamijeni mamu i tatu, da im ugada i da ih cini sretnima. A to je sve pogrešno.

Za žene koje vole frajere

– Zašto žene padaju na frajere? A onda shvate da frajere nije ugodno imati u dnevnom boravku.

– Rijec frajer dolazi od reci „frei“, sloboda, dakle to su slobodnjaci, nevezani muškarci ili, tocnije, muškarci koji se ne žele vezati. A mnoge žene privlaci hladnoca, izazov. Kad takva djevojka pogleda dva podjednako lijepa mladica, od kojih je jedan gleda s prihvacanjem, a drugi odbacuje, ona vjeruje da ovaj drugi ima ono „nešto“ i dobiva motiv za samodokazivanjem. Pocinje psihološka igra u kojoj oboje ravnopravno sudjeluju, u kojoj ce on izgubiti samo ako se zaljubi i preda. U tom slucaju dolazi do obrata, ona shvaca da „to nije to“, gubi interes i napušta ga. U vecini je slucajeva on taj koji, nakon što su se poigrali, odlazi. Ovakve su veze uglavnom kratkotrajne, ali mogu biti veoma intenzivne, i na duže vrijeme vrlo naporne. Psihološke igrice ne mogu biti zamjena za stvarnu ljubav. Osim toga, cesto se pogrešno poistovjecuje stabilnost i dosada u vezi, odnosno nestabilnost i zabava, zato se cesto pouzdanu osobu, koja nudi stabilan odnos, sasvim pogrešno smatra dosadnom. Mislim da svi koji traže zanimljivost i uzbudenje u ljubavnoj vezi griješe, jer život je zanimljiv, a ne veza. Ljudi koji se zaista vole ne bi trebali gledati jedno u drugo, vec u istom smjeru.