Pohlepa
28. Februara 2015.
Sindrom srednjeg deteta
7. Marta 2015.
Prikaži sve

Ljubav ne kvari dijete, kvari ga nedostatak discipline

Popustljivo vaspitanje

Način na koji roditelji vaspitavaju djecu je direktno povezan sa izgradnjom psihičkih struktura i tipa ličnosti iste te djece. Još u prvoj polovini XX vijeka, psihoanaliza odraslih je uvjerljivo pokazala da oni odrasli koji kao djeca nisu dobili dovoljno ljubavi, postaju neurotične ličnosti. Nastale su nove smjernice: Djeci morate pokazivati ljubav! Nemojte ih traumatizovati prikraćivanjem ljubavi!

Ako je dokazano da najčešći rezultat nesrećnog djetinjstva bez ljubavi jeste nesrećna, neurotična odrasla osoba, zar to ne znači da će rezultat srećnog djetinjstva biti zadovoljna i srećna odrasla osoba? Ako nepokazivanje ljubavi dovodi do neuroze, zar nije onda tačno da pokazivanje ljubavi dovodi do zdravo formirane ličnosti? Polazeći od takvih pretpostavki za koje ćemo tek kasnije shvatiti da su pogrešne, pokazivanje ljubavi je stavljeno u centar vaspitnog pristupa »ideologije srećnog djeteta«.

Prateći savjete o savremenom vaspitanju djece, a sve u cilju očuvanja i unapređenja dječjeg mentalnog zdravlja, roditeljima je postalo najvažnije kako se njihovo dijete osjeća. Da bi roditelj mislio da je dobar roditelj, njegovo dijete se stalno moralo osjećati voljeno i biti srećno. Zato su roditelji počeli da se trude da djecu uvjere da su jako voljena, omogućujući im samo pozitivne doživljaje i iskustva.

Poslije nekoliko decenija takve prakse, počeli smo da uviđamo da nije nužno da će srećno dijete postati srećni odrasli. Sa razočaranjem smo shvatili da druga formula – srećno dijete, nesrećni odrasli – nije samo moguća, već je i najverovatnija. Razmaženo dijete i prezaštićeno dijete su nove patologije, rezultat novog pristupa. Prvo izrasta u patološkog narcisa, a drugo u pasivno-zavisnu ličnost.

Razmažena djeca uprkos visokoj inteligenciji, izrastaju u nesocijalizovane ličnosti koje ne žele da odrastu, koje su sebične i narcisoidne, koje slabo kotrolišu svoje impulse, sklone su nasilju, uprkos svojim talentima nemaju radne navike tako da su neuspješni, i koje zbog toga dugo ostaju u simbiotskoj vezi sa svojim roditeljima i kada zađu u svoju četvrtu ili petu deceniju.

Za razliku od njih, prezaštićena djeca su veoma pasivna jer o sebi misle da su nesposobna, plaše se svijeta oko sebe kojeg  doživljavaju kao veoma opasno mjesto, zbog čega su takođe u simbiozi sa roditeljima ili dominantnim partnerima.

Kako to da ljubav izaziva poremećaj? Ljubav ne može pokvariti dijete, već ga kvari ono čega nema u ovom pristupu, a to je disciplinovanje. U želji da stalno usrećuju vlastitu djecu, roditelji su počeli da izbjegavaju da sa njima ulaze u konflikt, postali su popustljivi.

Danas smo naučili da su djeci podjednako potrebni i ljubav i disciplinovanje. Na osnovu toga što zna da je voljeno dijete izgrađuje pozitivnu sliku o sebi, shvata da je važno ljudsko biće. Disciplinovanje je ono što omogućuje socijalizaciju i razvijanje različitih radnih navika, poštovanje zabrana i granica.

Disciplinovanje podrazumijeva konflikt djetetove želje i roditeljove volje. To je u stvari neizbježni konflikt biologije i sociologije. Kako je cilj roditelja da socijalizuje dijete, on je taj koji u tom konfliktu treba da prevlada. Popustljivo vaspitanje je pokazalo koliko je pogubno po razvoj djetetove ličnosti i njegovu odraslu sudbinu. Mi roditelji treba da se podsjetimo da nam je glavni zadatak da djecu pripremimo za samostalni život u ljudskom društvu, pa da oni sami nađu svoju sreću, a ne da ih stalno usrećujemo. Ako smo stalno mi odgovorni za njihovu sreću, onda oni na kraju ne žele da odrastu i da prihvate odgovornost.

Ovaj članak je objavljen na sajtu: mnemagazin.me