Kada čujem vest da je neka mlada osoba oduzela sebi život zbog „nesrećne ljubavi”, verujem da svi mi koji imamo decu koja još nisu potpuno odrasla reagujemo kao roditelji i pitamo se kako je svima onima koji su tu osobu voleli, a koje je ona napustila na takav način. Dok saosećamo sa roditeljima te mlade osobe, postajemo empatični, i u njihovom tragičnom događaju počnemo da zamišljamo sebe i svoju decu. Pitanje koje sami sebi postavljamo je: „Da li bi to moglo da uradi i moje dete?” A takvo pitanje nas navodi na razmišljanje o načinima kako možemo u sopstvenoj porodici da predupredimo takav razvoj događaja.
Kao što inteligentni ljudi pokušavaju nešto da nauče iz tragičnog iskustva drugih, tako i inteligentno društvo može da uči iz tragičnih događaja koji se u njemu događaju. Najbolje se uči kada se postavlja pitanje: „Šta je moglo da se uradi drukčije, pa da se to ne desi?” Treba znati da se ljudi uvek logično ponašaju, da je njihovo ponašanje izraz neke unutrašnje logike, i da je upravo ta logika ono što je moglo da se promeni. Dakle, najčešće nije reč o nekakvoj nepromenljivoj sudbini pojedinca, već o nečemu što se moglo izbeći.
Sa decom i mladima treba razgovarati kako bismo otkrili njihova uverenja i uticali da promene ona za koja pretpostavljamo da su štetna. Doživljene ili pretpostavljene situacije neželjenog raskida, neuzvraćene zaljubljenosti, neočekivane prevare, i slične, otkrivaju kako mlada osoba razmišlja. Ljudi nikada ne reaguju na događaj kao takav, već uvek na značenje i važnost koju mu pripisuju. A u tome se veoma razlikujemo.
Roditelj treba da razgovara sa mladom osobom i, ako otkrije, da se suprotstavi uverenjima kao što su: „Ako on neće da se veže za mene, onda ja ništa ne vredim”; „Šta će mi život bez nje”; „On je smisao mog života”; „Kad mene više ne bude bilo, biće joj krivo”; „Od kada je otišao, nije mi ni do čega”; „Ako neće biti moja, neće biti ničija”; i slična. Roditelji ne treba da se plaše razgovora sa detetom, da će nešto pogrešiti i pogoršati stvar, jer istraživanja pokazuju da razgovor smanjuje verovatnoću destruktivnog ponašanja. Na osnovu razgovora roditelj će proceniti i da li je potrebno da potraži pomoć stručnjaka.
Decu pripremamo za život u kome postoje i negativni događaji. I zato od dece ne treba kriti negativne događaje već im treba pomoći da ih pravilno razumeju. Posle pete godine roditelj treba da jasno izrazi stav povodom takvog događaja. Izjava: „Glupo je ubiti se zbog nekoga”možda nije politički korektna, ali je važno da je dete čuje u fazi kada formira svoje stavove o životnim pitanjima.
Ovaj članak je objavljen na sajtu politika.rs